Pedalam kroz vulkansku regiju u Ekvadoru, a još uvek nisam videla nijedan vulkan. Svi njihovi vrhovi uporno ostaju skriveni u oblacima ili magli, koji su tipični za kišnu sezonu u Andima. Činjenica da mi se ne ukazuju, čak ni na časak, koliko bi mi trebalo da napravim fotografiju, utiče na moju odluku da se uputim na vrh jednog od njih. Kad neće breg Muhamedu… Biram da to bude vulkan Kilotoa, u čijem krateru se nalazi istoimeno jezero. Do tamo se može doći lakšim putem – autobusom do naselja na južnom obodu jezera, te odatle ishodati nekoliko stotina metara do...
Vekovima je mirovao Kilotoa, čitavih četrnaest hiljada godina nije se oglašavao, da bi 1280. iznenada eksplodirao u katastrofalnoj vezuvskoj erupciji. Tim imenom nazivaju se najsnažnije erupcije, sa razornom moći sličnom onoj koja je 79. g.n.e. uništila drevne gradove Herkulaneum i Pompeju. Kilotoa je danima izbacivao krhotine i vrela plinska isparenja visoko u stratosferu, drugi sloj Zemljine atmosfere; lava koja se kretala brzinom od 100 km/h stigla je čak do Pacifika; a količina izbačene magme bila je toliko velika da je uzrokovala kolaps vrha vulkana i njegovo urušavanje, što je dovelo do nastanka jezera u krateru. U narednih 850 godina, ono je naraslo do dubine od 250 metara, dok je u prečniku široko tri kilometra. Njegova zelenkasta boja rezultat je otopljenih minerala. Znam da je ideja više u domenu mašte nego stvarnosti, ali neminovno, pitam se a šta ako vulkan baš sad proradi? Bez prethodne najave, bez onih upozorenja u vidu pućkanja dima i podrhtavanja duboko u tlu, koja ljudima što tu žive omogućavaju da se na vreme evakuišu. Neko vreme, mozgam o tome. A onda fatalistički zaključim kako se od nečeg mora umreti, što je jedino izvesno u našim životima. Stoga, ne vredi razbijati glavu oko toga. Biće šta mora biti.
16 komentara
Pridružite se razgovoru
Ostavite komentar
Žao nam je, da bi postavili komentar, morate biti prijavljeni.
Kako sam uzivala u svakoj reci, slici (fotografiji i mentalnoj slici) i osecaju ovog teksta: prizori, prepoznavanje sa Cehinjom, psi, odeca autohtonih zitelja, sareni obrok na belom tanjiru, ma sve…Hvala! Vlogove ostavljam za kasnije. Ali uzivam u ovim recima na belom papiru (ups, ekranu), koje mi dozvoljavaju da sve to sama zamislim…
Hvala veliko, Mašo! Zaista me raduje što imate takav doživljaj napisanog. To je najlepši kompliment piscu 🙂
Uauuuuu! Prelepa priča za početak dana. Tako lepo opisana avantura da imam osećaj kao da sam bio tamo.
Vidiš, mi nikad nismo vozili zajedno uživo, moraćemo to da ispravimo kad se jednom budem vratila.
Pozdrav Snežana.
Uzivam u svakoj priči ali ova mi je bila baš posebna. Oporavila me i oraspolozila ovako ujutru umorna, dok sam je čitala.
Jedva čekam sledeći Blog.
To mi je baš drago da čujem. A nešto sam se jedva nakanila da je napišem.
Prelepa priroda i divni ljjdi! Srecno dalje, puno pozdrava
Otpozdrav odavde!
[spoiler title=“prvi“] [/spoiler]
To kao „zapljunuo sam se“? 🙂
Najhrabrija osoba koju znam, ne zbog vulkana nego zbog svega ostaloga. Avanturista sam I sama ali vasem se nacinu zivota uvijek ponovo divim. Uzivala sam u citanju I gledanju.
Hvala na čitanju i gledanju!
sjajno.. nadam se da je to bilo to, sto se padanja tice. 🙂 sritno!
eto…. reke da pregazom tabane se probrčka …..i izazov vazda preteć Kilotoa koji u dubini krčka
Lepa, vedra, koloritna epizoda. Uživala sam. Srećno dalje <3
Čitanje je bilo baš uživancija!!!