* Sa šezdeset petolitarskim rancem u kojem nosim svu kampersku opremu i laptopom u drugom, manjem ruksaku, uskačem u autobus za Vuaraz (Huaraz). Taj gradić sa oko 120.000 stanovnika poznat je kao Meka za ljubitelje planinarenja, penjanja i alpinizma. Iz njega kreću ture u Nacionalni park Vuaskaran (Huascaran), u kome se nalazi istoimena planina, simbol Perua. Ona pripada masivu Kordiljera Blanka (Corrdillera Blanca), koji se nalazi u sastavu Zapadnih Anda. Put od oko 400 kilometara traje dobrih devet sati. Autobus je veliki putnički, na dva sparata, sa sedištima kao u biznis klasi u avionima, koja se mogu spustiti u vodoravni...
Ako ne planinarite, verovatno zamišljate kako nakon višečasovnog uspona, po izbijanju na vrh, planinari nađu zgodno mesto u zavetrini, prostru ćebence za piknik, te posedaju da se pogoste uživajući u pogledu vrednom sveg truda da tu stignu. Ponekad zaista i bude tako, ali to je retko i, uglavnom, na manjim visinama. Mnogo češće, posebno kada idete na vrhove visoke tri, četiri, pet... hiljada metara, ulažete sate i sate napornog penjanja, prolijete litre znoja, spržite čak i po nekoliko hiljada kalorija (po satu uspinjanja sagori se 300-900 cal) da biste se na vrhu samo „zapljunuli“, napravili selfi i par fotografija pejzaža i onda brzom-brzinom krenuli natrag. Kao ja sada. Strčavam do jezera, fotografišem ga iz žablje perspektive, kao i kamenu kućicu koja iz ovog ugla izgleda kao utvrđenje na vrhu glatke i strme orijaške stenčuge, uz koju bi mogao da se popne samo Spajdermen, ili Aleks Honold, a zatim žurim ponovo gore. Odstojim još nekoliko trenutaka posmatrajući taj prizor pred sobom, pa se okrenem i pođem nazad.
8 komentara
Pridružite se razgovoru
Ostavite komentar
Žao nam je, da bi postavili komentar, morate biti prijavljeni.
Neverovatni predeli, hvala puno. Srecno dalje i sve najbolje ;).
76 m. mi nadmorska visina ….al’ čitajuć’ ova Vam penjanja.. evo mene kako ostah …u plućima ……bezvazdušnog stanja ,gdjo Snežo
Teško se diše na tim visinama, to je sigutno. 🙂
Draga Snezo, sve te tvoje muke oko rezervarcije smestaja, tura, jezickih barijera si nam ulepsala slikom glecera koji je jos tu, neopisivo lep. Puno zdravlja i srecno
Da, fascinantan je, šteta samo što je bilo loše vreme.
Baš mi se dopala Laguna Aguak – plaventilo među stenama.
(Molim za pomoć – ne pojavljuju mi se sve fotke iz bloga – šta treba da uradim da to ispravim?)
Majo, vidim i ja sad, ali toliko mi je očajan net da ne mogu sad ništa. Jedino što možete je da odete na sekciju Galerije i da tamo pogledate fotke ili da razgledate albume direktno na Google Photos. ovo su linkovi:
Ruševine: https://photos.app.goo.gl/oj5zSUTv3jwjJ5d49
Laguna Aguak: https://photos.app.goo.gl/VACjxStLfUadJ4ed8
Laguna Vilkakoća: https://photos.app.goo.gl/vpKpCgVe862o252M6
Glečer: https://photos.app.goo.gl/kfXxM2CCef14HqBK6
Hvala Snežana. Uradiću tako.