Antonio me je pozvao da Novu godinu dočekam kod njega u Tongoju. Do tamo sam imala još nekoliko dana vožnje, uglavnom kroz pustinju. To još uvek nije Atakama, već predstavlja prelaz između zelenih oblasti i marsovskih pejsaža koji tamo preovlađuju. Toni me je upozorio da i po dva-tri dana neće biti ničega, osim vetrenjača. Možda sam pomalo olako uzela to upozorenje, jer svojevremeno sam prešla Gobi pustinju, kao i parče Taklamakana. Ne bi mi bilo prvi put da danima vozim kroz veliko „ništa“. Ali kao i uvek kad i na časak potcenim(o) nepredvidljivost događaja, gordeći se (makar samo u sebi)...

Ovaj sadržaj je dostupan samo pretplatnicima

Da biste nastavili sa čitanjem, potrebno je da se prijavite ili da kupite pretplatu.