Čaj je reč koju sam najčešće čula u Turskoj tokom tri meseca koliko sam ovde vozila. I s njim, evo, završavam, kampujući poslednje noći na jednoj plantaži ove biljke.

Bilo je teško naći parče zemlje na koje ću postaviti šator. S moje leve strane je more, a obala je zapravo gomila ogromnog kamenja na kojem je nemoguće spavati; s moje desne strane su strma brda na kojima je svaki centimetar iskoriščen za gajenje čaja, a ono malo ravnih površina zauzimaju kuće ili mini-vrtovi sa zasadima povrća i voća.

Ovaj deo crnomorske obale, između Trabzona i gruzijske granice, snabdeva celu Tursku svim onim različitim vrstama čaja koji se u ovoj zemlji svakoga dana ispija u galonima. Klima koja vlada na ovom delu obale idealana je za njegov uzgoj zbog gotovo svakodnevnih obilnih padavina, velike vlažnosti i visokih temperatura vazduha, podučava me Nuri, moj domaćin u RIzi.

Hm, stekla sam drugačiji utisak vozeći desetak dana ovuda. Svega dva-tri puta pokisnula sam do gole kože.

To je čista sreća, tvrdi on, a sećam se da je isto rekao i Adnan, moj domaćin u Trabzonu.

Nuri čak ima i teoriju koja karakter crnomorskih Turaka dovodi u vezu sa meteroološkim prilikama na obali. Teorija kaže da su ovdašnji ljudi prilično nervozni i mrzovoljni zbog čestih promena vremena. Nuri pak više pažnje pridaje njihovom uzgoju čaja kao faktoru koji određuje ne samo njihov način života nego i njihove osobine. Po njemu, čaj je kriv za to što su ovdašnji ljudi uglavnom nezainteresovani za razvoj turizma. I za to što je more neiskorišćeno, što ne postoji kultura uživanja na plaži, sportova na vodi… Budući da je u Rizu došao iz Izmira a zbog posla, Nuri zna šta priča. Lako mu je da poredi dve obale, dva mora, dva načina života i mentalitete tamošnjih i ovdašnjih žitelja.


Kao najupečatljiviju osobinu ovih ovde Turaka, koje nazivaju Lazima i na njihov račun zbijaju šale kao mi na račun Bosanaca, Nuri ističe sirovost. „Mi na zapadnoj obali, učimo da budemo ljubazni s ljudima uvek i u svakoj prilici, dok ovde niko ne haje za manire“, žali se Nuri. „Što na um, to na drum — takvi su Lazi.“

Nisam malo bolje upoznala skoro nijednog autentičnog Lazija, jer ni on ni Adnan nisu odavde, ali razlika u odnosu na ostale Tureke zaista je primetna. Nigde u Truskoj nisu me gledali tako kao ovde — kao da sam neko čudo ili kao da umesto kacige na glavi imam perušku. Vikali su za mnom, često iz sveg glasa pa bih se uplašila da se nešto desilo i stala, samo da bi me pozdravili i nisu shvatali zašto odmahujem glavom u neverici kada bih shvatila da je ta dreka bila redi jednog „Hello!“ U više navrata umalo se nisam posvađala sa slučajnim prolaznicima koji nisu ni pokušali da sakriju ogormno iznenađenje i preneglašenu ljubopitljivost kada bi me ugledali. Tako je jednom stujartu autobusa, koji je stajao zbog pauze i jeo sendvič okrenut ka drumu, ispao zalogaj iz usta a umalo i sendvič iz ruku kada sam prošla pored njega.

Pred jednom radnjom, opet, neki tip je toliko zinuo i kao hipnotisan krenuo da mi se približava zagledajući čas mene, čas bisage i bicikl, što bi bilo beskrajno smešno da nije bio već peti-šesti tog dana, pa sam već na ivici trpećivosti upitala da li prvi put u životu vidi bicikl, ili turistu, ili  ženu? Šta od toga ga toliko zbunjuje? Naravno, ništa nije razumeo a i nije hajao, nego je nastavio da pilji sve dok nisam otišla. A u net kafiću od dečurlije koja su mi doslovno sedela za vratom i gledala u moj monitor kao u najzanimljiviju igricu na svetu nisam uspela ni mejl da pošaljem. Nije vredelo što sam im objasnila da boksovi u net kafićima, a u jednom sam se nalazila, postoje da bi ljudi imali privatnost — kao vrapci načičkali su se vireći preko zida boksa. Sreća što nisam ni sa kim bila na Skajpu, jer bismo imali pravu žurku.

Toliko o ljudima koji više mare za uzgoj čaja nego za turizam.

A kada je o čaju reč, valja objasniti i kako se on u Turskoj priprema, služi i pije.

Za kuvanje se koriste dupli čajnici: donji je veći a gornji skoro upola manji i on naleže na prvi umesto poklopca. Moderna verzija tradicio-nalnog duplog čajnika je ketler kao donji deo a na njemu manji čajnik. U prvom se kuva voda, u drugom jak čaj. Ali nije dovoljno da voda u obe posude samo provri, već treba da ključa deset-petnaest minuta najmanje. A i nakon toga čajnici se ostvaljaju na toplom ako je to moguće, da voda u njima neprestano vri. Jer čaj se pije non-stop.

Služi se u malim staklenim čašama, specifičnog oblika. Ritual nalaže da se one prvo isperu vrelom vodom iz velikog čajnika, kako bi se ubile potencijalne bakterije i virusi. Tek tada dolazi trenutak kada se čaj sipa. U rukama veštog poslužitelja naći će se istovremeno oba čajnika iz kojih će točiti tekućine naizmenično, bez prekida dok ne napuni čašu. Ali uvek će prvo sipati iz manjeg čajnika – gde je čaj, a onda dodati vodu. Ukoliko ne tražite drugačije, većina će sipati do pola čaše crne tekućine a od pola vrelu vodu. Slede vam još dve-tri kockice šećera na tacnici, kašičica na njoj — i čaj je spreman.

Treba ga piti vrelog, jer što je vreliji, to je bolji i ukusniji. Čaše i jesu tako male da bi se čaj stalno ispijao. I čim popijete jednu, odmah će vam doliti još i tako sve vreme, dokle ga ima u čajnicima ili dok ne kažete da vem je dosta.

U mom slučaju, drugo se retko kada dešavalo, jer navikla sam se na čaj i zavolela ga, kao i način na koji se ovde pije. I već mi smeta kada ga kuvam na gorioniku i ispijam iz moje plastične šolje u šatoru. Nije to to. I znam da ću jednom, kada se budem vratila kući, sigurno kupiti sebi dupli turski čajnik i čaše iz kojih se najbolje pije.