Kakvo je Crno more, je l’ stvarno crno?, pita me moj prijatelj.

Jeste, crno je baš-baš. I da ga nikada nisi video uživo a da ti neko pokaže fotografije Jadranskog, Sredozemnog i Crnog mora, prva dva bi verovatno teško razlikovao ali oko potonjeg ne bi imao dileme.

Potražila sam na Interenetu odgovor na pitanje kako je Crno more dobilo taj naziv. I na Vikipedijinim stranicama našla sam nekoliko zanimljivih pretpostavki.

Jedna kaže da u vodama ovog mora nema dovoljno kiseonika što sprečava razvoj mikroorganizama, pa je otuda ono mrtvo i crno. Postoji i pretpostavka da je to ime dobilo zbog toga što ovde voda na velikim dubinama (oko dve hiljade metara) postaje toksična i ubija svaki život.

Druga pretpostavka u vezi je sa brojem mornara koji su se utopili u njegovim vodama. Pošto na celom Crnom moru nema ostrva a bure su sizuzetno snažne, retko ko je uspevao da preživi brodolom. Crno more je zapravo More smrti.

Česte teške magle nad ovim morem apsorbuju svetlost čineći da voda izgleda crno, pa i to može biti razlog njegovom imenu.

A neke pretpostavke vezuju se za srednjovekovno doba i za boje koje su označavale glavne pravce sveta, pri čemu je crna uvek simbolizovala sever. Bliska ovoj teoriji je i ona koja govori o vremenu Otomanskog carstva u kome je more moglo dobiti svoje današnje ime, a opet zbog simbolike severne granice Carstva.

Kakogod, more je zaista crno. A moja prva pretpostavka bila je da ta boja dolazi od crnog kamenja, ogromnih komada stena koje se nalaze svuda duž obale. Ali u razgovoru s mojim domaćinom u Trabzonu, saznala sam da je kamenje doneseno kako bi se napravile plaže, kojih na turskoj obali Crnog mora gotovo i da nema.

Da li je Crno more lepo?

Na ovo pitanje teško je odgovoriti kratkim “da” ili “ne”. Na prvi pogled, nije mi se dopalo. Ta izgledalo je drugačije od svih mora koja sam ikada videla. Moje oči naviknute su na sinju boju koja ponekad postaje modra, ali crna — ne, to ne može biti lepo. No već nakon nekoliko sati vožnje duž obale, kada se moja svest malo privikla na drugačiju boju, počela sam da uočavam njegovu lepotu.

Divljije je od tirkiznih mora, u to nema sumnje. Deluje opasnije, potmulije, nepredvidljivije. I moćno, veoma moćno. A to su sve dovoljni razlozi da mi se dopadne — sa sigurne obale, naravno. Ne znam kako bih se osećala kada bih brodila njime.

Najjači utisak ostavila je slika koja mi se ukazala dvadesetak kilometara pre Trabzona. Pedalam tako da mi je more sleva, ali kako bih mogla da ga sve vreme gledam i uživam tokom vožnje, kršim propise i vozim suprotnom stranom. Iznenada, pojavio se beli kljun — Kavkaz zavejan snegom, koji se poput kljuna neke prepotopske životinje zariva u crnu površinu vode. A i vetar je počeo da duva strašnom jačinom s te strane, podižući ogromne tamne talase. Smejala sam se naglas od ushićenja i naizmenično psovala zbog vetra koji me je izbacivao iz sedla — ali nisam mogla da otkinem pogled od tog prizora. I kliktala sam fotoaparatom ne bih li zabeležila barem delić te dramatične lepote.