Ako posetilac ne prati striktno neku od ruta koje su ucrtane u turističku mapu Kapadokije, ako krene gde ga pogled povede, vrlo brzo će se “izgubiti” među vilenjačkim dimnjacima. Jer iza svakog brda, iza svake udoline, otkrivaće nove oblike i boje prirodnih skulptura, koje će ga mamiti i vodati naokolo bez plana i, čini mi se, bez kraja.

Upravo to se desilo sa mnom drugog dana po dolasku u Goreme. Krenula sam s namerom da posetim Roze, potom Crvenu i na kraju Ljubavnu dolinu, a završila sam istražujući formacije koje nisu ni u jednoj od ovih glasovitih bašta.

S nekog brda, ugledala sam vilenjačke dimnjake zanimljivih oblika skoro nadohvat moje ruke, pa sam peskovitim putem, ivicom grebena, požurila u tom pravcu. Iza svakog zavoja očekivala sam da će put preprečiti preko stena i spojiti se sa dolinom u koju sam želela da stignem. Ali kada bih izgurala bicikl iza krivine, tamo bi me sačekalo novo brdo i novi procep u steni, te put koji vodi duž njega, još više se udaljavajući od željene doline. Na kraju, jedna stena je bila prava i put je vodio preko nje, opisujući luk oko skulptura koje sam htela da vidim izbliza, ali to je bilo kilometrima dalje od mesta s kojeg sam krenula.

Poučena tim iskustvom, kada sam narednog dana krenula u obilazak ‘must-see’ atrakcija u blizini Goremea, zabranila sam sebi da odstupim makar i pet stotina metara od rute.

Napušteni grad Čavušin (Çavuşin)

Četiri kilometra severno od Goremea, u visokoj, strmoj steni koja je poput napola sklopljene šake zakrilila Roze dolinu, uklesan je grad Čavušin. Istorija kaže da su se prvi hrišćani ovde krili od rimskih legija još za vreme Hristovog života, od 17. godine nove ere, da bi četiri veka kasnije ovo mesto postalo utočište za brojnu hrišćansku zajednicu. Na štedroj, peskovitoj zemlji, pokušavali su da se bave zemljoradnjom, što i današnji žitelji Čavušina čine.

Na vrhu stene je crkva, jedna od najstarijih u Kapadokiji, koja je posvećena sv. Jovanu Krstitelju. Druga, znatno veća i impresivnija, sa ranohrišćanskim freskama, nalazi se podno sela, pored današnjeg magistralnog puta. Datirana je u vreme između 963. i 969. godine, a podignuta je zbog boravka Nićifora Foke, vizantijskog cara, u Čavušinu. Znak Uneskove kulturne baštine nije mi ostavio dilemu da li se ulaz naplaćuje — nisam morala da se uspenjem strmim, originalnim gvozdenim stepenicama u steni, da bih se u to uverila.

Pašabagi (Paşabağı) ili Kesisler Vadisi

Na putu ka selu Zelve, u koje sam se uputila, smešteno je mesto dvostrukog naziva, čija imena u prevodu znače “pašini vinogradi” ili “monaška dolina”. Zapravo, reč je o skupini od dvadesetak veoma sličnih, zaista ogromnih vilenjačkih dimnjaka, koji većinom imaju spojena ‘tela’ i zasebne glave sa kapama, nalik na džonovske pečurke. Njihov raspored — uglavnom su grupisani u parove između kojih je dovoljno prostora — i konfiguracija zemljišta zaslužni su za to što su ovde izgrađene staze kao u nekom parku i uređenoj izložbi skupltura na otvorenom.

U jednom od dimnjaka, koji izgleda kao troglava aždaja, uklesana je kapela sv. Simeonu.

Zelve

Hoću-neću, hoću-neću da uđem — desetak minuta sam se dvoumila pred kapijom da li da platim ulaznicu. Znala sam da je Zelve jedno od poznatijih ranohrišćanskih sela u Kapadokiji, a pogled na crvenkasto-roze stene, koje u polukrugu opasuju dolinu, obećavao je zanimljivu avanturu. Fodorsov vodič, koji sam ponela sa sobom i sada konsultovala (što je turistička metoda analogna bacanju novčića), tvrdio je da će mi obilazak ovog sela omogućiti potpun uvid u to kako se živelo u vilenjačkim dimnjacima.

E pa kad je tako, nek idu u bestraga i osam turskih lira (osam ovde, deset tamo, petnaest skoro svugde za otvaranje magičnih kapija istorije). Kupujem i ulazim.

Zelve je bio centar hrišćanskog monaškog života počev od devetog pa sve do kraja trinaestog veka. Naselje je formirano u visokim stenama koje imaju oblik slova “m”, sa zaobljenim uglovima i najkraćim srednjim krakom. Podno njega je dolina i ulaz u selo. Radi lakše i brže komunikacije između dva spoljašnja kraka, da žitelji ne bi morali da pešače okolo, kroz središnji krak probijen je tunel. Nažalost, on je danas urušen i zatvoren za posetioce.

A to je slučaj i sa mnogim drugim delovima ovog nekada velikog sela, u kojem je živelo i nekoliko hiljada ljudi. Sigurno je jedna trećina podlegla eroziji, a kada vetrovi, što ovde duvaju skoro uvek, stanu na tren, jasno se može čuti zvuk osipanja peska.

Sa žaljenjem zaobilazeći delove mesta koji su ograđeni i zatvoreni za posete, prvi put sam pomislila kako zaista imam sreće, jer će možda već za deset ili dvadeset, a svakako za sto godina, erozija, kiše i vetrovi razrušiti i ovo što ja sada gledam: crkvu, džamiju, stanove na više spratova i sa nekoliko soba, ‘garsonjere’, svetionike, rezervoare, mostove… Jer iako nisam sve videla — delom što nisam stigla, delom što nisam imala dovoljno novca — odlazeći odavde ja ću poneti pune bisage nestvarnih sećanja na Kapadokiju — Zemlju vilenjaka.