Da sam rođena u Kapadokiji, detinjstvo bi mi proteklo u nadevanju imena vilenjačkim dimnjacima.

U slobodnoj igri asocijacija sa njihovim oblicima i bojama, puštala bih mašti na volju imenujući svet u kome na istom mestu postoje kuća patuljaka, džinovske pečurke, zabrinuti roditelji, veseli delfini, namrgođeni čovek, zubi džina, glava nosoroga, beskrajni tobogan, crvene čete, visoke dine, vilinsko kolo, svemirska jabuka, bizarni falusi, šahovski pioni, vrata podzemlja, kosmička sfinga, veštičja kuća, orijaški bacač kamena…

Jutra bi mi počinjala ispijanjem kafe na balkonu, s pogledom na doline vilenjačkih dimnjaka nad kojima lebde šareni baloni.

U podne, pela bih se na neki od vidi-ko-vaca tražeći mesto s kojeg se pogledom može obgrliti cela kapadokijska nizija, a možda i dalje od nje.

I sigurna sam da bih videla rimske legije koje hrle ovamo, hiršćane koji beže u pećine i podzemne gradove zatvara-jući ulaze i otvore ogromnim kamenovima, oluje koje kovitlaju vetrove kroz prazna sela, između vilenjačkih dimnjaka, gnevne centurione koji odlaze neokrvavljenih mačeva i hrišćane koji usrdno zahvaljuju svom Bogu.

Popodne, jahala bih konja jureći u susret vetru ili bih, nošena njime, gazila dine, preskakala kamene piramide i procepe u stenama, pomerajući granice svojih strahova. Kada bih se umorila, vilenjaci bi me podučavali korisnim veštinama: gradnji skloništa, grnčarskoj umetnosti, ikonopisanju u mekom kamenu.

I tako svakoga dana.

A uveče, uveče bih posmatrala najromantičniji zalazak Sunca na svetu.

Bilo bi sasvim lako privići se na život u Kapadokiji, iako nisam tu rođena.