Nisam od onih putnika koji pre posete nekoj zemlji, oblasti, gradu, objektu predano urade domaći zadatak i iščitaju sve informacije o tome šta će posetiti. Mene mrzi da se pripremam, a i više volim iznenađenja od velikih očekivanja, koja se obično preobrate u razočaranje kada se nađem na licu mesta. Ipak, nije ni da baš nemam pojma kuda idem — sa internetom dostupnim u skoro svakom selu, teško je ostati neobavešten.

Dolazeći u Kapadokiju, znala sam šta ću videti, (mada nijedna fotografija ni televizijska emisija ni približno ne mogu da dočaraju kako to stvarno izgleda uživo), ali sam imala prilično nejasnu predstavu o tome kako je sve to kamenje nastalo i tek površno znanje o nekim tamo Hetitima a potom ranim hrišćanima koji su živeli u ovdašnjim pećinama i podzemnim gradovima krijući se od progonitelja.

A onda, zatečena prirodnim fenomenom koji je teško opisati rečima — oblicima nestvarnim, neverovatnim, čudnim, neobičnim, mističnim, kosmičkim, jedinstvenim, onostranim, bizarnim, zabavnim… — poželela sam da shvatim kako je sve to nastalo.

I evo priče:

Pre više od deset miliona godina, tri vulkana u oblasti koja se danas zove Kapadokija započela su svoju geološku simfoniju izbacujući lavu, kamenje i pesak po okolini. Nakon eona, eksplozivni rezultat planina Ersijes, Hasan i Melendiz ohladio se i sabio u formu turfa, mekog, poroznog kamenja koje je lako podložno eroziji. Voda je prodirala unutra praveći u stenama lukove i otvore, a vetar je dovršavao njen rad oblikujući ih u raskošne oblike šišarki, igala, stubova, piramida. Čvršći slojevi stena poput bazalta opirali su se uticaju prirodnih elemenata i često ostajali na vrhovima ovih formacija, savršeno izbalansirani, u obliku onih mrkih kapa ili šešira koji izgledaju toliko zabavno, a pokatkad i perverzno (kao u “Ljubavnoj dolini”).

Fascinantne su i boje: bela, oker, roze, crvena, mrka, pa sve moguće nijasne između njih. Tolika raznolikost rezultat je pre svega procesa oksidacije, a završni pečat svemu dali su, naravno, ljudi koji su rezbarili u kamenju oblikujući ga prema svojim potrebama.

I to je ukratko priča o nastanku ove ogromne bašte prepune skulptura neponovljivih oblika, na engleskom nazavanih “vilenjački dimnjaci” (fairy chimneys), što je sintagma koja prilično slikovito dočarava njihov stvarni izgled i veličinu. A za one koji više vole egzaktne podatke, Kapadokija je region koji se prostire na približno sedamdeset kilometara kvadratnih, između današnjih gradova Nevšehira — na zapadu, Urgupa — na istoku i Avanosa — na severu.