Za žene nije preporučljivo da putuju same.
Ženama nije mesto napolju, pogotovu ne noću.
Žene ne treba da se upoznaju sa nepoznatim ljudima.
Žene zapravo ne bi smele da pomole nos bilo gde bez muške pratnje.

S ovim se srećem u Turskoj na svakom koraku. Sretala sam se i ranije, počev od Srbije pa nadalje, ali mnogo manje nego ovde. Ovo je svet islama, svet muškaraca.

Pričam o tome s Ajše, ženom u ranim tridesetim. Ona je majka dvoje dece i deset godina bila je domaćica. Onda je odlučila da želi da radi i studira. Iz Konje, gde je živela, preselila se s mužem u Karaman, zbog njegovog posla. Ovde se i sama zaposlila, u lokalnom Ministarstvu za omladinu i sport, gde radi u finansijama. Govori veoma dobar engleski.

Žene treba da su uz svoje muževe ili kod kuća ako nisu na poslu, misli Ajše. I misli da je ovo što ja radim teško i opasno.

Ništa teže ni opasnije nego da sam muškarac, odgovaram.

Objašnjavam joj da pre godinu dana ne bih ni pomislila da ću moći da pedalam sama iako znam nekoliko žena koje to rade. A pre par meseci bila sam ljuta na Brajana najviše zbog toga što me je napustio usred patrijarhalne Albanije. Mislila sam da se pretvara kako ne razume razliku jer je tvrdio da ne vidi šta je u tome problem: samo muško ili samo žensko, nema razlike — akcenat je na broju, ne na rodu.

Kasnije, kada smo opet bili skupa, preneo mi je i utisak svoje majke, žene u sedamdeset i nekoj. “Izgleda da je Snežana mnogo više od tebe uznemirena što će nastaviti sama”, otprilike tako nešto je prokomentarisala. Žena u sedamdeset i nekoj. Ali ona je Amerikanka, a to znači odgajana u drugačijoj sredini koja ne pravi rodne razlike.

Tada sam tek poverovala Brajanu da zaista ne razume moje strahove. A u međuvremenu sam u praksi otkrila da je bio u pravu jer razlike nema. Zapravo, ima je ali samo u našim glavama.

Pokušavam da to sada objasnim Ajše. Pričam joj o mojim super pozitivnim iskustvima u Turskoj. Što ne znači da nisam oprezna. Ali bila bih sigurno oprezna i kao muškarac. Nakon koraka (ili šta su već bili) oko mog šatora usred noći, onomad na Krfu, ne bi mi bilo svejedno da kampujem u divljini sve i da se zovem Marko Kraljević.

Ajše se slaže. Razmišlja naglas kako bi izgledalo da je, recimo, studirala u nekom drugom gradu i da je morala da živi sama. Sigurno joj sad ne bi bilo toliko teško da zamisli svoj život bez muža i porodice.

Opominjem je da malo brka stvari: dobro je imati porodicu i decu, svakako bolje nego živeti sam. Ali ako nemaš porodicu i decu, ako si ostala sama, to ne treba da te sputava da živiš život kakav želiš. Problem broja nije problem roda. Volela bih da mogu da je uverim u iskustvo koje sada imam i to upravo među njenim zemljacima. Jer Ajše mi se dopada, deluje energično i pozitivno, a uzela je svoj život u svoje ruke čim je odlučila da ne bude samo domaćica. To je važan korak. Možda će jednom napraviti i onaj sledeći kojim će iskoračiti iz nametnutog mišljenja o sebi kao predstavnici uskraćenog roda.