Otkada vozim sama, neuporedivo više sam upućena na druge ljude. Ponajviše zbog traženja prenoćišta, budući da mi je noćenje u nečijem dvorištu ili na imanju — gdegod samo da se osećam bezbedno — postalo ultimatum. Za razliku od Grčke, ovde to nije teško — ljudi su otvoreni, gostoljubivi, žele da pomognu strancu.

Jednom mi se samo desilo da su na moje pitanje odgovorili negativno, ne direktno, ali su me uputili dva kilometra dalje, u pansion. Pola sata pre toga, ti isti ljudi — porodica: muž, žena, dvoje dece i komšinica s detetom, svratili su me s puta na čaj i kolače. Verujem da je razlog njihovog odbijanja bio taj što bi zbog strmog terena na kome se nalazi njihova kuća bilo veoma teško naći komad ravnog tla za šator. A možda je samo reč o verovatnoći — ne može baš uvek da mi se posreći iz prve.

Primećujem da postajem sve veštija i rekla bih bezobraznija u tom traženju. Najpre sam pitala prilično stidljivo, ali sada to radim direktno, bez izvinjavanja i okolišanja. Jasno im stavim do znanja da mi treba njihova pomoć.

Ne, nemam para.
Ne, nije mi hladno.
Da, samo jednu noć.
I obično je to sasvim dovoljno.

Ponekad, doduše, može biti zamorno pošto su Turci druželjubiv svet, a meni, nakon celodnevnog pedalanja, nije baš uvek do razgovora. Ali polako otkrivam načine kako da izbegnem divanjenje sa domaćinima a da ih ne uvredim — uglavnom je dovoljno da se zavučem u šator i ne pomaljam nos. Ako se pak uželim priče, samo im se pridružim.

I tako svakoga dana: nove porodice, nove situacije, novi razgovori — kao potpuno nova dimenzija putovanja, koje tako postaje sadržajnije i svakako zanimljivije.