Na Peleponez smo prešli preko impresivnog mosta na koji su Grci s pravom ponosni. Pre nego što smo se uputili ka prelazu, pokušali smo da iz Antarija, poslednjeg mesta na grčkom kopnu, fotografišemo luk koji počiva na svega četiri stuba. U tom vozikanju, otkrili smo da veliki broj ferija saobraća od obale do obale, te da su cena karte za brod i putarina iste — dva evra. I koliko smo videli, brodovi su puni, a i preko mosta vozila neprestano zuje.

Nekako smo pogodili priključenje ka naplatnim kućicama, ali nismo ni stigli do njih, a čovek u fluroscentnoj odeći istrčao je pred nas. Uputio nas je na posebnu stazu za pešake i bicikliste koja je odvojena od saobraćajnih traka visokom betonskom ogradom te apsolutno sigurna a najbolje od svega je da je prelazak njome besplatan. Ako se dogodi da na početku mosta zaborave da su vrata na drugoj strani zatvorena i da se s natovarenim biciklima nikako ne može stepenicama dole, za manje od dva minuta neko iz obezbeđenje doći će kolima po vas i pomoći vam da prenesete bicikle u traku za vozila a potom voziti iza vas sve dok bezbedno ne pređete na drugu stranu. Da to nismo doživeli, teško bismo poverovali.

Kroz skoro prazan, bogati Rio, krenuli smo ka Patri. Još u Albaniji smo pričali o tome da bi bilo fino kada bismo Novu godinu dočekali u nekom većem gradu, a budući da smo pedalali prema Atini, obalom, izbor je logično pao na glavni grad na Peleponezu. Želeli smo da iznajmimo sobu i da se uveče pridružimo javnoj proslavi na glavnom trgu.

No to nas je čekalo sutradan, a za danas smo predvideli da pronađemo biciklističlku radnju jer je trebalo da zemnimo gomilu delova, te da potom, natenane, obiđemo grad i podignemo kamp na nekom zgodnom mestu na obali ili u kakvom parku na periferiji.

No dočekala nas je najveća kiša od početka naše ture: lilo je bez prestanka nekoliko sati, kao da je neko gore, na nebesima, odvrnuo sve slavine istovremeno pa šiklja u mlazevima. Nije bilo ni govora da postavljamo šator pod otvorenim nebom, ali naći natrkiljeni prostor koji je koliko-toliko zaklonjen od radoznalih pogleda s ulice i iz kuća, nije nimalo lako u velikom gradu. Jedva smo iskopali neki uzak prolaz između dve prazne kuće, gde ćemo ostati suvi tokom noći.

Sutradan — vedro nebo, sunce i toplo — skoro 15 stepeni. U gradu prava novogodišnja gužva: radnje krcate, ulice zakrčene, kafići prepuni bučnih i veselih ljudi. U tom haosu, pokušavamo da pronađemo neki apartman, ali nema šanse. Čini se da niko u Patri ni u okolini ne izdaje sobe. Tražimo u LP, tražimo na internetu, i jedino što nalazimo je adresa jednog hostela. Hajmo tamo.

Cenkamo se i dobijamo krevet za po deset evra. Soba jeste zajednička, ali smo sami u njoj, pa možemo s mirom da rasprostremo sve stvari da se suše. Onda pripremamo večeru, novogodišnju, s vinom i muzikom sa laptopa. Oko pola jedanaest krećemo u grad, verujući da se na glavnom trgu nešto dešava. I vlasnica hostela nam je to rekla. Ali u gradu skoro da nema ni žive duše — osim što su lepo ukrašene, ulice su skoro puste, a restorani prazni ili zatvoreni. Gde god ugledamo živa čoveka, priupitamo šta se dešava, i svuda nam objasne da je ovde običaj da se Nova godina čeka kod kuće a tek posle ponoći svi izađu na ulice i u restorane. Od grupe policajaca pak saznajemo da je javna proslava izostala jer grad nema para.

Pošto je toplo, posedimo malo na trgu i onda se vratimo u naš hostel. Imamo još vina, dobru muziku a znamo i za najlepši način da uđemo u novu godinu.