Kad dole, u Astakosu, naletim pravo na Brajana. Stoji i priča s nekim Grkom ispred kafića. Mislila sam da je već uveliko na Peleponezu, kako je i planirao. Imao je dva dana prednosti u odnosu na mene, tako smo se bili dogovorili rastajući se. Jer oboje moramo obalom, zbog zime.

Da je ovo roman, sada bi usledile stranice i stranice koje govore o našem ponovnom susretu: slikovito bih opisala naše izraze lica, gradirala dijaloge vešto biranim rečima, zabeležila svaki detalj prepun nagoveštaja i značenja; dramatizovala bih scenu u kojoj me pita da li želim da te večeri kampujemo zajedno, te drugu, sutradan, kada mi predlaže da narednih dana ponovo vozimo skupa; prenela bih moje unutrašnje monologe dok se kolebam i onda prihvatam, zabeležila duge razgovore koji su potom usledili, rekla koju o strahu od ponovnog povređivanja, kao i o naporima da odbacim sujetu i ponos; posebno poglavlje posvetila bih novogodišnjoj noći u kojoj smo ponovo postali par, naglašavajući simboliku prvojanuarskog početka. I svašta bih još napisala na stranicama tog romana.

Za stranicu bloga dovoljno je reći da oboje želimo da nastavimo dalje zajedno. Dokle — ko to može da zna. Ne znamo čak ni kako — jer ni u običnom životu često nije lako a nekmoli u ekstremnim uslovima, svakoga dana po dvadeset četiri sata, i tako mesecima. Ali izgleda da polako učimo.